KAŠTELANSKA (KNJIŽEVNA) ĆAKULA: Josip Budiša interview

Josip Budiša

Počeo sam pisati relativno kasno, tek u svojoj 60. godini života, po odlasku u mirovinu. U šest desetljeća osebujnog iskustva koje sam skupio u dvije države s dva različita sustava, osjetio sam poriv da 2012. godine u jeku svjetske recesije napišem svoju prvu knjigu „Sve naše krize

Kaštelanska književna ćakula: Josip Budiša

Gradska knjižnica Kaštela pokreće novi projekt pod naslovom Kaštelanska baštinska ćakula u sklopu kojeg ćemo objavljivati razgovore sa zanimljivim sugovornicima koji (prvenstveno) žive na području Kaštela, a koji se bave književnošću, glazbom, slikarstvom, plesom, vinarstvom, vinogradarstvom, gastronomijom, turizmom te očuvanjem baštine.

Prvi gost kojeg ćemo predstaviti u Kaštelanskoj ćakuli bit će kaštelanski spisatelj Josip Budiša, koji je rođen 1952. godine u malom selu Ceri u drniškoj Zagori, dok posljednjih 35 godina živi u Kaštel Sućurcu.

Gospodine Budiša, već tri i pol desetljeća su prošla otkad ste doselili u Kaštela. Kad biste mogli ponovo birati gdje ćete živjeti, bi li to opet bila Kaštela, odnosno Kaštel Sućurac?

– Da, naravno, nakon toliko godina Kaštela su mi prirasla srcu jednako kao i mjesto rođenja.

Povod našem razgovoru je to što ste u relativno kratkom vremenu napisali sedam knjiga: “Sve naše krize” (2012.), “Tragom sudbine” (2014.), “Manje više isti ljudi” (2016.), “Konformist” (2017.), “6.9 po Richteru” (2019.), “Sjeta” (2020.), a nedavno je tiskana i novela “Lockdown”. Kada, kako i zašto ste počeli pisati?

– Počeo sam pisati relativno kasno, tek u svojoj 60. godini života, po odlasku u mirovinu. U šest desetljeća osebujnog iskustva koje sam skupio u dvije države s dva različita sustava, osjetio sam poriv da 2012. godine u jeku svjetske recesije napišem svoju prvu knjigu „Sve naše krize“. Knjiga sadrži osam zasebnih kratkih cjelina: Komunistički režim, Privilegirani, Život težaka, Emigracija, 80- te u Jugoslaviji, Parlamentarizam, i na samom kraju – Moderna Hrvatska. O svakoj od navedenih tema nastojao sam iznijeti svoj kritički stav, a na tragu mojih promišljanja i kritika najbolji osvrt na pročitanu knjigu dala je jedna čitateljica napisavši: “Pisac u knjizi na veoma psihološki i emotivan način upućuje i objašnjava posljedice ranijeg života ljudi u bivšoj SFRJ, te za vrijeme i nakon Domovinskog rata u RH koje je utjecalo na političko i ekonomsko stanje građana u sadašnjoj Republici Hrvatskoj.“

Svoj roman prvijenac biografskog karaktera „Tragom sudbine“ izdali ste 2014. godine…

– Nakon reakcija većine čitatelja da sam u svojoj prvoj knjizi ¨Sve naše krize“ objektivno sagledao uzroke i posljedice ekonomskih i moralnih kriza, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u samostalnoj RH, odlučio sam napisati svoj prvi roman biografskog karaktera naslovljen „Tragom sudbine“. Namjera mi je bila kroz glavni lik Vladu čitateljstvu približiti težak život čovjeka rođenog pedesetih godina u malom selu Ceri u kršnoj drniškoj Zagori. Napomenuo bih da je glavni junak romana bio čovjek koji nije mijenjao „bandire“. On u svakom životnom razdoblju nailazi na raskrižja koja od njega traže da se opredijeli, da od dvije različite, najčešće oprečne staze, odabere jednu od kojih se njemu nijedna ne čini putem kojim želi ići. On ne skreće ni lijevo ni desno, nego nastavlja ravno kao i dotad, između njih, daleko težim putem, kroz šikaru i kamenjar kuda također ne želi ići, ali osjeća da mora ako želi ostat iskren prema sebi.

Zanimljive su i recenzije o Vašoj prvoj knjizi…

Prof. Ivan Peroš u svojoj recenziji zapaža: „Tipičan čovjek antiteza što se neminovno ogleda u tekstu“, a urednik romana Mladen Vuković u recenziji piše „o odrastanju glavnog junaka u skromnoj radničkoj obitelji u kojoj je „usisao“ sve moralne i etičke vrijednosti mladog i čestitog čovjeka s velikim srcem i dušom osjetljivom za socijalnu pravdu. Glavni junak odlaskom iz rodnog mjesta nakon završene osnovne škole na daljnje školovanje u grad upoznaje život urbanih sredina, emocionalno i tjelesno sazrijeva, doživljava prve zaljubljenosti i razočarenja, upoznaje buduću suprugu…

Na kraju se vraća u zbilju i s gorčinom u srcu primjećuje kako ova naša suvremena i dugo žuđena samostalna Hrvatska, u ratu stvorena, ipak nije ono što su mnogi snivali.“ Svoju životnu priču Vlado pripovijeda dvojici rođaka čiji je djed neimaštinom potjeran davnih 30-ih godina prošlog stoljeća u daleku Ameriku. Ta Vladina životna priča, za kojom su dvojica braće žudjeli da ju čuju i osjete, u mnogome im je pomogla kako bi bolje razumjeli djeda, ali i sami sebe. Upravo pred Vladinom kamenom kućom ispod koštele za sinijom knjiga je “krštena” uz vino iz suska.

Prof. Mladen Domazet na kraju svoje recenzije ističe kako je najveća „ostavština, a što autor jasno ističe, ljubav bližnjih i rast života, koji je proizašao iz njegova života. Oni su najveće blago i nešto najljepše što mu je podarila sudbina života, zaključna je misao ove knjige“.

Koliko je pisca u romanu?

– Nema pisca koji je napisao i najmanju priču, bilo koju književnu vrstu (roman, dramu, novelu), a da nije sa svojim likovima. Kako je „Tragom sudbine“ poluautobigrafski roman lako je odgonetnuti kako pisca najviše ima u glavnom liku. Ipak, potrebno je naglasiti kako je to roman s dosta fikcije.

Drugi roman „Manje više isti ljudi“ tiskan je 2016. godine…

– Kako sam se po odlasku u mirovinu družio s umirovljenicima svoje generacije, glavni likovi ovog romana su članovi jednog umirovljeničkog kvarteta. Budući da je odlazak u mirovinu prijelaz u treću životnu dob, a što je po svjetski poznatom švicarskom proučavatelju starenja doktoru Carlu Gustavu Jungu jednaka životna prekretnica kao i prijelaz iz djetinjstva u zrelu dob, o tome je riječ u ovoj knjizi.

Prva je bila promocija u zrelost, druga promocija u „procvat“, a time mislim na prodiranje prema ljudskoj punoći, vraćanje svojoj spontanosti, odnosno težnja da budemo ono što jesmo. Premda se likovi obrazovno, materijalno i ideološki razlikuju, to ih nije omelo da međusobno dobro funkcioniraju. Prije svega, zbog bliske poveznice – djece, bili su upućeni jedni na druge. Zbog materijalnih, a samim tim i statusnih razlika, bilo je među njima zanemarivih razmirica, ali nikad nije došlo do ozbiljnijih svađa i razlaza.


Sljedeći roman koji ste napisali je „Konformist“. Što Vas je motiviralo za tu temu?

– Kao nadahnuće za roman poslužila mi je izreka kineskog filozofa Konfucija: „Samo se ljudi najuzvišenijih i najnižih karaktera ne mijenjaju“. Ova Konfucijeva izreka jako me se dojmila i navela na razmišljanja o velikoj većini ljudi koji se karakterno mijenjaju. Ujedno me i dalje vodila k dubljem promišljanju o raznolikim ljudskim mijenama koje su kod većine smrtnika ustaljene i neminovne, ali u kojima se olako prijeđe granica etičnosti. To se ponajviše uočava u borbi za materijalna dobra koja su mjera za društveni status.

Previše se stresa proživljava u toj borbi za bolji status i „konzumerizam“ koji nam nudi globalizacijski svijet. Sve ove pojave pokušavam što zornije pokazati iz perspektive likova različitih intelektualnih i materijalnih statusa u svom romanu koji sam zato i naslovio „Konformist“. U romanu se, pored glavnog lika, i ostali likovi prokušani mnogim životnim situacijama i trenucima iskušenja, u manjoj ili većoj mjeri ponašaju konformistički.

I urednik knjige Mladen Vuković u recenziji spominje kako promišljate Konfucijeve naputke?

Da, naš poznati kulturnjak i urednik svih mojih dosadašnjih knjiga Mladen Vuković u recenziji navodi: „Josip Budiša promišlja jedan od temeljnih životnih naputaka slavnoga kineskog filozofa Konfucija, filigranski propitujući otajne i prekrhke granice koje čovjek na prevelikom skalinu životne pragme mora prekoraknuti da bi lakše brodio svome cilju.

Hoćemo li izdati sebe ako imalo odstupimo od svojih unutarnjih zasada duše i srca, ili ćemo ostati „budale“ ne mijenjajući svoja načela ni za nanomilimetar, ostajući plutati na sprudovima naivnosti snova, sve dalje od onih koji gutaju sve ono čime ih materijalni svijet potrošačkog mentaliteta svakodnevno upija i ubija – pitanja su na koja i Budišini knjiški junaci svako jutro iznova praktično odgovaraju. A pravi pisci spretno ih vazda iznova postavljaju.“

Vaš peti roman nosi zanimljiv naslov „6,9 po Richteru“. O kakvom potresu je riječ u knjizi ?

– Tako je, već i sam naslov asocira na to da se radi o potresnom romanu. I doista se radi o potresnoj priči – o raspadu jednog braka i to baš pri raspadu bivše Jugoslavije. No razlog raspadu braka nisu bile ratne neprilike ni ideološke razmirice već odnosi među supružnicima. Suprug glavne junakinje romana Tanje zaljubio se u mlađu ženu, i zbog nje, u trenutku kad se već slutio rat, ostavlja zakonitu suprugu i dvoje djece, na milost i nemilost životu. No, kako glavna junakinja posjeduje snažnu osobnost, u trenutku kad se našla u veoma teškoj situaciji ona je odmah znala što joj je činiti, i premda je bila dominantna i nekonvencionalno je živjela, zahvaljujući svom prirođenom gardu i izgledu uspijevala je ispravno kročiti peripetijama života kako bi osigurala što lagodniji život sebi i djeci.

Citirao bih poznatog novinara i pisca Borisa Rašetu koji je o romanu napisao svoj osvrt za 24 sata: „Josip Budiša promatra društvo oko sebe, sa svim njegovim, ljudima tako svojstvenim, potonućima i posrnućima, pokazujući da su računice koje stoje iza njih na kraju dana uvijek krive i da je jedina vrijednost koja opstaje iza svih iskušenja, uvijek samo jedna – biti Čovjek. On piše iskreno, iz duše, o svom i drugim životima, i upravo je ta iskonska potreba, ta strast da se zabilježi, opiše, zaustavi u vječnosti ono prolazno kako bi se pokazalo ono vječno, nerazrušivo, jedini pravi motiv svakog pisca.“

Zanimljiva je recenzija lektorice Ljiljane Skataretiko o romanu “6,9 po Richteru” u kojoj navodi kako u ovom romanu primjećuje odmak od Budiše – tradicionalista. Možete li to prokomentirati?

– Ha-ha… Ne bih komentirao, nego bih pročitao nastavak njene recenzije u kojoj navodi: „U ovoj knjizi on vrlo liberalno piše o ljubavno seksualnim intrigama, prepunim zapleta i ludih raspleta. Ova je knjiga modernija od prethodnih, u njoj je glavni lik žena. U jednom trenutku je žena – zmaj, već u idućem – krotka maza. Kao i u prethodnim knjigama, likovi su u korelaciji, intenzivno se druže, životi im se isprepliću, radnja je napeta, odvija se brzo. Ali, kako autor ne može izgubiti svoje temeljne principe jer su mu u korijenima, dobri poznavatelji njegove proze lako će iščitati skrivene poruke, Budišin tradicionalizam, da moramo biti i konformisti i, manje – više, isti ljudi, da je ljubav pokretač svega, da je teško živjeti bez posla, samim tim i bez novca. Ali da na kraju – i s novcem i bez njega – ostanemo ljudi. Čovjek je kod Budiše uvijek u prvom planu“, navela je Ljiljana, a svi koji roman pročitaju u to će se i sami uvjeriti.

Uslijedila je šesta knjiga „Sjeta“

– Sjetu ću najbolje predstaviti ako doslovno pročitam što sam napisao u Proslovu: „Svi mi prelistavamo svoje spomenare prisjećajući se dragih ljudi koji više nisu s nama. Odlučio sam neke stranice iz svog spomenara otisnuti na papir. Siguran sam da svi mi negdje u sebi nosimo slične spomenare. U ovoj sam knjizi još jednom želio u prvom redu samog sebe podsjetiti da su prava prijateljstva izraz našeg iskrenog poštovanja prema osobama s kojima unatoč svim razlikama prepoznajemo djelić sebe samih.

I naposljetku, nedavno je iz tiska izišla novela „Lockdown“

– O mojoj posljednoj i najnovijoj knjizi u svojoj recenziji lektorica Ljiljana Skataretiko kaže: „Živimo u ružnoj stvarnosti, neizvjesnoj budućnosti, preostaje nam, dakle – dobra stara prošlost. Dva prijatelja, usred korona pandemije, prisjećaju se raznih dogodovština, vrckastih i ludo duhovitih. Svi smo mi krvavi ispod kože, ali pitanje je kako se tko nosi sa situacijom u kojoj se zatekne. Smijeh je ljekovit. Čitajući ovu novelu, zaboraviš na pandemiju, na ružne vijesti s TV-a, novina i radija, i to baš zahvaljujući humoru. Onog trenutka kad zaboravimo na sve ružno, kad smo iz dana u dan pozitivni, kad se osjećamo dobro, kad smo zdravi, i duhom i tijelom, kad smo hrabri i predani da sami svoj dan učinimo lijepim – trebamo biti ponosni na sebe, i taj osjećaj što smo se izdigli iznad svega ružnoga – nema cijenu! To nam je nagrada, jer spoznali smo da i kad nam se ne ostvare svi snovi, drago nam je da smo ih imali.

Ako i Vi i sebi želite uljepšati dan, pročitajte ovu novelu, osjećat ćete se vedro i nepobjedivo!” Eto, tako je gđa Ljiljana doživjela moju posljednju knjigu, pa neka to ujedno bude i poziv čitateljima da “Lockdown” pročitaju.



I nekoliko riječi za kraj…

– Na kraju razgovora zahvalio bih uredniku svih mojih dosadašnjih knjiga, gospodinu Mladenu Vukoviću koji je uvelike zaslužan što sam se u nekoliko navrata našao među dvadeset najčitanijih autora hrvatske proze. Veliko hvala i svim drugima urednicima mojih knjiga, Gradu Kaštela na financijskoj potpori i hvala svima ostalima koji su mi pomogli a koji žele ostati anonimni. I hvala od srca svima koji su na bilo koji način doprinijeli da moje knjige ugledaju svjetlo dana, i naravno, hvala mojoj cijeloj obitelji na podršci.

I za sam kraj, istakao bih recenziju na poleđini knjige „Sjeta“, u kojoj je sažeto sve ono najvažnije i meni najdraže o mojim knjigama. Dakle, mag. bibl. i dipl. iur. Hrvoje Budiša ovako piše: „Trajni duhovni usadi, kako autor kaže – lijepih sjećanja koja su mu ostavila dubok i neizbrisiv trag – samo potvrđuju jedini istinski životni smisao svakog umnog čovjeka. S namjerom ističem umnog jer samo posjedovanje uma u čovjeku nužno ne pretpostavlja njegovo korištenje. A koja su to autorova sjećanja? Upravo na one životne vrijednosti koje nisu determinirane nijednom povijesnom epohom, niti propisane bilo kakvim aktom ili se mogu izraziti nekom cijenom… One su u autoru duboko ukorijenjene i neuništivo dominiraju pravovremeno prkoseći iskušenjima svega onoga sto je mjerljivo i samim time prolazno. Zato autor upućuje čitatelja u sjetu na takve trenutke koji će mu kao duhovna hrana zasigurno pripomoći pri nužnoj uravnoteženosti u odnosu na materijalnu potrebitost. A istovremeno poručuje čitatelju neka pamti samo sretne dane kojih je, kako on često kaže, nerazmjerno manje od onih drugih…”

Gosp. Budiša, hvala Vam na razgovoru. Od srca Vam želimo mnogo inspiracije pri pisanju sljedećih knjiga, a svim našim čitateljima, članovima i korisnicima ovim putem upućujemo obavijest da sve knjige gosp. Josipa Budiše mogu posuditi u svim odjelima Gradske knjižnice Kaštela.

– Hvala Vama i srdačan pozdrav do sljedeće knjige.

Autor: R. Dobrić



Podijeli ovu stranicu

VRH