Sve naše krize – drugo prošireno izdanje

Život u Hrvatskoj   2012. do 2022 . godine

U prvom izdanju knjige „Sve naše krize“ ukratko sam se osvrnuo na krize kroz koje je prošla generacija rođena 50-ih godina prošlog stoljeća živeći u Socijalističkoj republici Hrvatskoj i samostalnoj Hrvatskoj od 1991. do 2012. godine. Knjiga je naišla na veoma dobar odaziv čitatelja, osobito zbog toga što sam sažeto i jasno i po  procjeni većine čitatelja dosta objektivno sagledao uspone i padove kako u Hrvatskoj u sastavu SFRJ –a tako i  u samostalnoj Hrvatskoj. Pisao sam o uzrocima i posljedicama u kojima sam iznio svoje osobno mišljenje i dao smjernice šta nam je  činiti kako bi lakše podnijeli nove moguće krize.

 Na samom početku prvog izdanja  istakao sam:„Teško je vjerovati da nas ljudi koji su nas doveli u ovu krizu iz nje mogu izbaviti.“ Pokazalo se  da je moja sumnja iz 2012 bila i ostala  vjerodostojna  sve do danas, a što bi značilo da glasači i dalje ostaju vjerni jednim teistim političkim opcijama, a s kojima, teško možemo očekivati značajnije pomake na bolje. To me ponukalo da se ukratko osvrnem i na krize koje su nas zadesile od 2012.do tekuće 2022.U tom desetljeću bilo je raznolikih kriza  koje smo s dosta muke i odricanja morali brebroditi. Sjetimo se 2019.godine. U kojoj smo unatoč poplava, potresa i drugih neprilika počeli gospodarski rasti, i onda se pri kraju te iste godine u svijetu pojavio  opasan virus Covid 19. koji u veljači 2021.zahvaća Hrvatsku i cijeli svijet. Nažalost odnio je mnoge živote  i još uvijek ljudi oboljavaju i umiru od njega, ali na sreću  u daleko manjoj mjeri nego u 2020. i 2021. Teba istaći da je Hrvatskog stožer cvilne zaštite učinio sve da  broj oboljelih i umrlih bude šta je moguće manji. Daleko lakše i brže bi se oporavili od svih  kriza i nedaća  koje su nas zadesile u zadnjem desetljeću ako bi se iskorijenili ili makar suzbilli mito i korupcija , kriminal, lopovluk svih vrsta,  a da postoje to potvrđuju česte afere za koje saznajemo preko medija. Sve to stvara nezadovoljstvo kod poštenih ljudi zbog čega mnogi od njih odlaze iz Hrvatske.

.Obećanja Vlade da će  radit na tome da se korupcija iskorijeniti ili makar znatno umanji  još vijek ne daju rezultate.

U zadnje vrijeme često se upitam: da li moja generacija rođena pedesetih godina prošlog stoljeća, koja je već u poznim godinama, može u ostatku života očekivati bolje dane ili će ih većina kraj ovozemaljskog života dočekati u nadi koja, kako se u narodu kaže - zadnja umire.Ta neizvjesnost se dakako odnosi i na mlađe generacije s obzirom kako se stvari već duže vrijeme odvijaju u nas i svijetu, teško se može  očekivati da će  u dogledno vrijeme doći do znatnijih promjena nabolje, pogotovo nakon što se dijelom i priroda poigrala s nama, a još većim dijelom što vodeći političari daleko više rade za osobni boljitak nego za narod koji ih je izabrao da vladaju. A sad se vratimo konkretnije tijeku događaja u Hrvatskoj u zadnjih deset godina.

 Usporedimo li životni standard hrvatskih građana od 2012. i poslije do 2022. životni standard većini građana ostao je isti, ako ne i lošiji, s iznimkom dvadesetak posto  onih koji imaju status povlašenih. Sporost rasta standarda može se još uvijek pravdati ratnim i poslijeratnim posljedicama, svjetskom recesijom, elementarnim nepogodama svih vrsta  sve do 2015.-te,  kada smo laganim korakom počeli izlaziti iz  krize, samim  timefinancijski  i gospodarski rasti.Treba istaći  da je Hrvatska do 1. srpnja 2013. godine uspjela ispuniti  kriterije za ulazak u Europsku uniju kada je i službeno postala članica Europske zajednice, premda nije  imala ustaljenu potporu od strane  hrvatskih građana preko 50 %, a za ulazak u NATO  svega oko 30 % hrvatskih ankentiranih građana dalo je  podršku da Hrvatska 1.travnja 2009 uđe u NATO. Što bi značilo da su  tadašnji vodeći političari ignorirali izraženu volju građana i time podjarmili oslobodilačku hrvatsku vojsku osvajačkim interesima svjetskih sila.đđđ

Navedene ankete i postotci dovoljno govore da hrvatski građani nisu velikodušno prihvatili ulazak Hrvatske u Europsku uniju a pogotovo ne u NATO.

 Postavlja se pitanje: zašto hrvatski birači naročito nekoliko zadnjih godina u malom broju izlaze na izbore? O tome možemo samo nagađati: da primjerice  izlaze oni koji žive od politike; uhljebi, dodvorice, izdajice, i one , da ih tako nazovem  nesposobne i beskorisne izilice. Naravno da ima i onih koje ne intresira politika, a koji su obrazovani, sposobni, inventivni, pošteni radišni, a stoje u dugom redu čekanja da dobiju posao i kad im dosadi odlaze u strani svijet i sa sobom nose znanje koje su stekli školujuć se u rodnoj Hrvatskoj. Vjerojatno takvi zaobilaze glasačke kutije kao i oni koji su izgubili povjerenje u dosadašnje politike i političare jer ne ispunjuju data obećanja  u predizbornim  kampanjama. Ima i onih za koje mislim da ne bi trebali izlaziti na izbore, a to su  oni koji  glasaju za   od dvije loše opcije za onu koja im se čini - manje lošom. Dakako da ima i  svjesnih i savjesnih  državljana koji izvršavaju građansku dužnost i nisu kontaminirani prošlošću, već uviđajno sagledavaju da im s postojećim olitikama i političarima nema boljitka. Za izlaznost na birališta ispod 30% daleko više su krivi  političari nego birači. Oni su uvjereni da će dobit glas od onih kojima su na bilo koji način interesno pogodavali.

    Narod je očekivao da će naši vodeći političari nakon osamosteljena Hrvatske  plaćenog  velikim brojem ljudskih žrtava i svh drugih ratnih i poratnih nevolja radit na tome da pronađu modus s kojim bi Hrvatska postala što je moguće više neovisna i ako je ikako moguće neutralna država s više pravde i jednakosti svih građana bez razlike, a da je to  bilo i još uvijek je moguće najbolje govore činjenice da su naši ljudi u emigraciji poznati kao vrijedni radnici u stranim zemljama.  Umjesto da ti naši visoko plaćeni privilegirani i povlašteni slojevi društva bave takvim temama, oni šute, vjerojatno zbog toga šta ne žele  izgubit u prvom redu visoke plaće i status privilegiranih.  Ali šta reći nego-neka im je na dušu.

Postavlja se pitanje zašto naši političari vazda srljaju u nove asocijacije premda im je znano na osnovu dosadašnjih iskustava da  ni u jednoj dosadašnjoj nismo bili sretni i zadovoljni. A da građani žele samostaniju državu to su rekli pri ulasu Europsku. Šta više, čim je Hrvatska međunarodno priznata, ponašali su se kao da jedva čekaju ponovo ući u nove asocijacije. I na tom planu predano i iscrpno radili da ispoštuju kriterije potrebne za ulazak u Europsku uniju i NATO. Hrvatako biračko tijelo nezadovoljno takvom politikom, na izborima 2000. godine glasuje za dotadašnju opozciju. No oni tu šansu nažalost nisu iskoristili, da bi se na slijedećim izborima vratili bivšu opciju koja to ničim nije zaslužila.I od tada te dvije političke opcije se rotiraju na vlasti bez značajnijih promjena nabolje za razliku od većine članica Europske unije koji ispunjavaju data obećanja.

Slika korona Ulazak u Scengen i prihvaćanje eura

Treba istaći da je Hrvatska u zadnjih deset godina najveći gospodarski rast doživjava 2019. godine ponajviše zahvaljujuć uspješnoj turističkoj sezoni. Nakon pojave  još uvijek nepoznatog i opasnog  koronavirusa (Covida 19)  turistička sezona nije dala rezultate kao2019. godine, što ponovo ugražava brži razvoj Hrvatske kao i drugm državama siromašnijih od nas diljem svijeta. Još uvijek nema izvjesnosti od strane struke hoće li se ponovo vratiti dosadašnji ili pojaviti neki novi po život opasan virus. I hoće li se obistinit prijetnja rata i ne daj Bože korištenja nuklearnog oružja, ili nas zadesi bilo koja elementarna nepogoda. U sadašnjem trenutku hrvatsko vodstvo radi na tome da Hrvatsa čim prije uđe u euro zonu i prihvati euro umjesto kune što će prema objavi Vlade počet primjenjivati od 1.siječnja 2023. godine. Ulaskom u europsku zonu i prhvaćanje eura ne znači da ćemo gopdarski rasti, ukoliko ne promjenimo dosadašnje navike kulturu rada i življenja stečene još u bivšoj državi, a koje slijedimo do dan-danas. Ulazak u uero zonu i Schengenski prostor otvara i još mnoga druga važna pitanja po Hrvatsku. Prije svega politička i ekonmska.Primjerice, neizvjesno je kako nastaviti dobru ekonomsku suradnju sa susjednim zemljama Bosnom i Hercegovinom i Srbijom s kojima  ekonomski surađivali bolje nego s većnom članica Europske unije. Bilo bi dobro da naši susjedi čim prije uđu u Europsku uniju jer bi se time postigla još bolja ekonomska i politička suradnja..Nebi više u većoj mjeri bilo prepucavanja tko je za koga glasati. Na osnovu informacija od prosječnh ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini nema naročitih  netrpeljivosti, podjela i ugroza na nacionalnoj ni nijednoj drugoj osnovi. Zato bi bilo  dobro da smo s našim susjednim državama zajedno u Europskoj uniji, jer bi se svi  trebali držati regulativa koje nalaže Europska unija. U tom slučaju bilo bi zasigurno izbori regularniji. Ali za ulazak u EU treba bi dobiti potporu od svih članica Europske zajednice.

Kad sve skupa sažmemo, Hrvatsaka je u zadnih deset godina uspjela ući u Europsku uniju, Schengen, uvodi euro kao službenu valutu, ali to ne znači da će time povećati rast gospodarstva i standard građana.Treba imati na umu da su člance Europske unije podjeljene na bogate i one koje to žele postati. Budući da Hrvatska spada među slabije stojeće otvora logično pitanje: šta će se dogoditi ukoliko se ustanovi da se Hrvatska nije u stanju financijski nositi s ostalim članicama Europske unije!? To se može eventual tolerirati godinu, dvije, a onda nastaju problemi. Za nadati se da do toga neće doći, jer bi to Hrvatsku moglo dovesti  do silnog potonuća, moguće i bankrota. To ne bi smjeli dopustiti prvenstveno zbog naše mladosti od kojih su mnogi ratujući za samostalnu, neovisnu, i neutralnu državu dali svoje živote. I time učinili dio svog posla jer je njihovom zaslugo Hrvatska je postala samostalna, ali kad smo je dobili još uvijek nismo na čisto šta ćemo s njom. Bezuvjetno srljamo u nove saveze i ubrzo požalimo što smo stupili u njih, a to nam se događalo  i u svim dosadašnjim asocijacijama. Što znači da nam je to svojstveno.

 A sad bi da se prisjetimo izlaska dr. Zdravka Tomca koja nosi naslov Tuđmanizam i Mesićizam bjavljena  potkraj listpada 2007 godine u kojoj profesor Tomac pokazuje i prikazuje bjedu hrvatskih političara u službi stranih država. Tomac kaže: Svaka politika koja nema alternativu loša je politika.Zato je vrlo opasno za nacionalne interese kada medijska i politička elita tvrdi da Hrvatska nema alternativu ulasku u Europsku uniju i NATO.Tvrdim da Hrvatska ima alternativu, da mora razraditi koncepciju neutralne politike ako ni zbog čega drugoga onda da bi jačala svoje pregovaračke pozicije i da bi pokazala stranim gospodarima da može voditi samostalnu politiku i da ne mora prihvatiti zahtijeve suprotne našim nacionalnim interesima.

Profesor Tomac jedan je od rijetkih intelektualaca koji kažu Hrvatska treba krenuti putem neutralnosti, a što je jedin spasonosan izlaz za Hrvatsku..Hrvatska ili će krenuti tim putem ili će nestati u magluštini zabluda, a Hrvati ka naod postat će robovi stranih gspodara koji žele zavladati cijelim svijetom pa tako i Hrvatskom državom. Hrvatska je bogomdana zemlja koja ima ono što drugi narodi nemaju, a to vrijedi sačuvati, ne samo radi nas nego i zbog budućih hrvatskih naraštaja. Koji nam ne bi oprostili što smo izašli iz hrvatskog raja. Trajna neutralnos Hrvatske jeste jedina opcija koja Hrvaima omogućava budućnost i sigurnost za razlike od Europske unije i NATA., koji su paradigme pokušaja vladavine svjetskh moćnika , ili bolje rečeno , političke oligarhije nad džavama i narodima, između ostalog piše Miljenko Jerneić u svojoj  knjizi „Bitka za slobodnu Hrvatsku“. Strana 165 i 166.

                     Nakratko se prisjetimo privatizacije društvenih dobara u Hrvatskoj koja se dogodila uvrijeme rata dok su se hrvatski branitelji borili i davali živote za slobodu Hrvatske. Za privatizaciju u ratu glavnu krivnju snose tadašnji vladajućii političari pod čijim nalozima su se najprije obezvrijedile društvene firme pa ih onda preko svojih odanih posrednika prodavali u bezcijenje. Tih istih posrednika koji su za svoje nemoralne radnje imali privilegije i u bivšoj državi u kojoj su imali visoka namještenja, primali visoke plaće, dobivali stanove, zapošljavali djecu i unučad.. Moglo bi se slobodno reći da su većinu svog imanja stekli u Titovoj Jugoslaviji.U toj državi im je omogućeno da  izađu iz siromaštva i okuse prve životne slasti. Ali ti veliki samozvani lažni i nezahvalni hrvatski domoljubi devedesetih kada su osjetili raspad Jugoslavije presvukli u sasvim drugo ruho, promjenili bandiru i nagrnje govorili o tvorcu bivše države. Za vrijeme rata bavili se raznim špekulacijama i krimninalnim radnjama. Veliki broj njih bavio se prodajom društvenih firmi u privatne. Najprije bi ih obezvrijedili pa davali u bezcijenje. Ne teba previše biti pamtan za zaključiti gdje je završio novac od „bescijenja“ do realne cijene. O tome se neko vrijeme govorilo, a onda su svi ti tramaci pepušteni zaboravu. Iako vrabac na grani zna da je privatizacija izvrše nezakonito.

 Kad smo kod privatizacije, hrvatske građane još uvikek zanima, pod

 1: je li bilo nužno prodati dvije naše zlatne koke HT.d.d.o. i INA d.d.o.?

 Pod 2. Zašto su naši vitalni prehrambreni proizvodi skuplji od inozemnih?

Pod 3. Zašto se siromašnijima slojevima ne nađe modus da mogu putovati auto cestama po RH, našim najvećim i najskupljim projekima otkad je samostalne Hrvatske?

Sve nezakonite radnje za vrijeme privatizacije zasigurno nisu učinili „mali“, prosječni dobri i pošteni ljudi koji su zdušno željeli samostalnu državu Hrvatsku za razliku od visokopoziconarih političara samozvani domoljuba koji su na razne načne pljačkali krvljem natopljenu svoju rodnu grudu.đđđđđđđđNe mareći da im se to nikada ne može vratit dobrim. O mitu i korupciji, raznom krađama, špekulacijama, nepotizmiu i drugim zlim činama skoro pa svakodnevno puni su medijii. Takvi nisu niti mogu se zvati domoljubima: oni su štetočine koji potkradaju sve šta im dođe pod ruke na uštrb jadne sirotinje.Nezakonita privatizacija je izazvala veliku pesposlicu, samim time i sveopće nezadovoljstvo građana. Velik broj branitelja i drugih zaposlenika u kojima su radili prije rata  ostali su bez radnih mjesta. Po selima mnoge kuće porušene, imanja zapuštana, torovi i štale srušene do temelja sravnati sa zemljom,  traktori i drugo oruđe pokradeno. A na drugoj strani neton iza rata dogodila su se bespravna useljenja u napuštene stanove i kuće,  posebno one u većim naseljima i u  urbanijin gradovima.

I unatoč seobama i ugroze egzistacije hrvatski birači  zanemaru da žive u demokratskom,dosad najsavršenijem društvenom uređenju ikada, koje nije savršeno, ali za razliku od svih prijašnjih daje mogućnost da se na izborima smjene oni koji nas i dalje vode u provaliju, a to će ići sve dok se ne odvažimo glasati protiv onih koji se bore daleko više za sebe negoli za opće dobro.Zato snose odgovornost oni birači koji biraju navijački, bez obzira na slabašnu učinkovititost političara kojima su olako dali glas.

 Kada je u pitanju generacija rođena davnih  50 - ih godina prošlog stoljeća ona je prošla, kako napisah u prvom izdanju knjige, dosta kriza, kako u bivšoj tako i sadašnjoj Hrvatskoj. S razlikom šta je u bivšoj državi proživjela najljepše dane svoje mladosti, samim time   lakše su se nosili s uzrocima i posljedicama  kriza kroz koje su prošli.

 Nama trebaju politčari koji bi bili u stanju nositi se s cjelokupnom državnom i sivjetskom problematikom, a kako takvih još uvijek nemamo otvara se pitanje šta nam što nam je činiti?

Možda najbolje promatrati one zemlje koje su imale sposobne političare, primjerice Veliku Britaniju s Margaret Thatcher, čija je politika uvijek bila isključivo u interesu njezine države. Kako je ta „čelična lady“ promišljala i doživljavala Europsku uniju, braneći i štiteći interes svoje zemlje i naroda kojem je vjerno služila, najbolje govori knjiga Državno umijeće.

 Primjerice, Margaret Thartcher bez kompromisa i uvijanja uvijek je govorila o interesima svoje zemlje u odnosu na EU pa kaže “ Sada nestaju i posljednji prividi da je Europska unija gspodarska organizacija u kojoj slobdno surađuju neovisne države.Sumnjam , da bi bilo koji premijer iz kontinentalne Eurpe obećao svojim sunarodnjacima i da neće imati nikakva posla s europskom super državom., te da će se boriti za interese Britanije i čuvati našu neovisnost na svakom koraku toga puta i da bi zatim poduprli europsku valutu. Samo se još u Britaniji ljudima mogu prodavati takve besmislice. I očekivati da se u njih povjeruje. I nastavlja:

„Ja ne tvrdim kako su današnji zagovornici europskog jedinstva totaliitaristi , iako zasigurno nisu poznati ni po tolernciji. No nakon svega čemu nas je naučila Europska povjest mramo shvatiti da, kao prvo, programi europske intergracije nisu nimalo dobronamjerni; kao drugo da želja za ostvarivanjem veličanstvenih utopijskih planova često predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi; te kao treće , da je već bilo pokušaja da se uspostavi jedinstvo Europe , i to s vrlo neveselim posljedicama.“ Te naglašava:

 “ ...da je jedinstvena euroska valuta osuđena  na propast u gospodarskom, političkom i društvenom smislu , iako se još točno ne može odrediti kada će se to dogoditi, ni kojim povodom, a ni koje će biti pune posljedice.Stoga proizlazi da da bi zemljama koje se još nisu prključile tome projektu najbolje bi bi bilo da se drže podalje od njega. Taj se neuspjeh nemože ispraviti pokušajima Amerike , ili neke druge međunarodne organizacije, da se spasi euro, jer je euroland izgrađen na nepopravljivo krhkim temeljima. Najvažniji prioritet za zemlje izvan Eurposke unije  jest da učine sve kako bi europska unija počinila što manju štetu svjetskom gosodarstvu, i sada i u budućnosti.

„Bez vlastite valute Britanija bi izgubila moć da sama kroji svoju samostalnu politiku..Nje teško shvatiti o kakvom je ulogu riječ. Uz jedinstvenu valutu , posojala bi i jedinstvena kamatna stopa , koja ne bi bila po mjeri Britanije , već po mjeri niz različitih država – što je pravi recept za uspon i pad. A uslijedio bi golem, a na kraju neizdrživ pritisak da se naš državni proračun podređuje iz Europe. .Što više u tzv. Pakt o stabilnosti , kojim se ograničavaju deficiti u proračunu, te uz progresivno usklađivanje porezne politike, već je jasno kamo to vodi.

Dodajmo tomu i socijalnu regulativu koja će doći iz Bruxellsa, pod bilo kojom odredbom za koju Komisija vjeruje kako ju može zloupotrijebiti, i rezultat je jasan. Glavna pitanja vezana uz britansku dobrobit izmaknut će nadzoru Britanije“

„Euro nije nužan za prosperitet Britanije. Jedinstvena valuta nije nužna za slobodnu trgovinu; Sjeverno američka slobodna trgovinska zona (NAFTA), koja obuhvaća SAD, Kanadu, i Meksiko, savršeno dobro funkcionira. (kako ću pokazati i bolje nego EU ) bez nje. No Euro zasigurno ne može nanijeti šteu svjetskoj slobodnoj trgovini., što bi ipak donijelo nerazmjernu štetu svjetskoj slobodnoj trgovini što bi pak donijelo nerazmjernu veliku štetu Britaniji, budući da bismo jedinstvenom valutom bili vezani uz veće troškove, čime bi se dodatno podhranio protekcionizam, toliko svojstven Europi.

Ukidanje valute funte u korist e predstavljalo bi golem gubitak ovlasti Britanije da sama vlada, što bi dakle bio neprihvatljiv udarac za demokaciju. Navodne gospodarske prednosti eura ili ne postoje, ili nisu vrijedne spomenaili se mogu ostvariti na neki drugi način. Nepovoljni učinci za gospodarstvo bitno su veći u slučaju Britanije, negoli bilo koje druge europske države.

Britanija ne bi smjela ni pomisliti na to da ukinu funtu“. „Mi Britnci trebali bismo iz temelja preispitati  svoje odnos s ostatkom Europske unije, e pokrenuti svoje pregovore o uvjetima članstva , kako bismo zaštitili svoje nacionalne interese i suverenitet. . Ne trebamo unaprijed odbaciti model udruživanja, sve dok on odgovara našim zajedničkim ciljevima. Čini se kako je NAFTA najbolja trgovinskaudruga kojoj bi smo se u prvo vrijeme mogli priključiti. S obzirona britanske prekoatlanske veze nekad i sad, no mogli iskrsnuti i drugi, dodatni trgovinski aranžmani.

Nepovoljni učinci za gospdrstvo bitno je veći u lučaj Britanije, negoli bilo koje druge europske države. .Britanija ne bi smjela ni pomisliti da ukine funtu.

Trgujmo globalno , pa moramo i razmišljati globalno; zašto bi bili sputani u tijesnoj Europi?

 Ovo su promišljanja  najvažnije političarke 20. stoljeća, ne samo u Velikoj Britaniji nego i u Europi i svijetu. M.Thatcher je svojom iako konzervativnom politikom, uvijek razmšljala i djelovala u nacionalnom interesu svoje zemlje.I nije robovala pomodnim političkim trendovima , ni kojekakvim utopističkm projektima , pa bila to i Europska unija. Uvijek je bila oprezna i, sklona propitvanju svake političke ideje i akcije. Nisu li bile u skladu s interesima Velike Britanije , nikada ih nije prihvaćala. „Str. 14, 15, 16. Miljenko Jerneić „Bitka za slobodnu Hrvatsku“

Za razliku od M.Thatcher, naši političara koji i unatoč svim anketama koje govore da hrvatski građani nisu s oduševljenjem prihvatili ulazak Hrvatske u Nato, ni u Europsku uniju, još uvijek smatraju svojim najvećim  uspjesima. Što bi značilo da ne slijede volju svog naroda i unatoč tome šta su zahvaljujući njima došli na vlast. To nije u duhu demokracije, niti je humano ni  ljudski, ali govori o njima i svima koji za njih glasali  da su bez ponosa i samopoštovanja, a šta je  vrlo značajno za  midž Hrvatske u Europskoj uniji i u svijetu. Ne kaže se za ništa „Kakav narod takva vlast“..

Nemam spoznaja da li Eurposkoj uniji   više dajemo nego li dobivamo i obratno. Na koncu konca o tome bi građani trebali preko medija biti upoznati. Ostavljam mogućnost da postoje takva izvješća, samo ko će sve pratit.

Sve u svemu Hrvatska u zadnjih deset godina imala je  svojih uspona, ali kud i kamo više  padova  u svakom pogledu,  što i ne čudi, jer tako je to u svim zemljama u kojima je trećina stanovništva na rubu siromaštva. Treba napomenuti da je Hrvatska najteže krize proživjela u ratno vremenu u kojem su pale mnoge žrtve uborbi za slobodnu Hrvatsku, kao i u poraću kad je trebalo obnovititi zemlju od posljedica nanijetim  ratom. I kad su se stradala i srušena područja donekle obnovila 2008. dolazi  godine svijetske krize koja je pogodia ionako krhko gospodarstvo i trajalo do 2015, ali samo prividno, ali stvarno traje, šta više što manje sve do dan-danas.

 Život u Dalmatinskoj zagori od 2012 do danas

 U prvom izdanju izdanju govorili smo o teškom žvotu čovjeka rođenog u kršnoj Zagori..Za razliku od tada u zadnjih deset godina još mnoga ognjišta su ugašena, a i ona malo koja nisu  iz godine u godinu permanentno se gase. Mladost se raspršila diljem Hrvatske, Europe i svijeta, a ono malo starčadi koji su na zalazu promatraju iz  starih kamenih kuća i kula svoje zapuštene njive zarasle u korovom,  od koje su uzdržavali sebe i svoje obitelji..Školovali djecu koji kad su uvidjeli da tu nema perspektive za nih i njihovu djecu bili primorani naputiti svoj rodni zavičaj.Po stanju stvari  taj trend je nuzausavljiv osobito  zbog negativnog prirasta stnovništva. Ali i unatoč tome zamjetan je napredak u većem dijelu Zagore.Ljudi se sve to više bave turizmom, poljodjelstvom, prizvodnjom ljekovitog bilja, sve više stambenih objekata se uređuju jednako kao i u urbanim sredinama..Tako da ima nade za opstanak Zagore.  

O perspektivi Dalmatininske zagore ugledni prof. Zdravko Živković na Međunarodnom znanstvenom pod nazivom Zagora između stočarstva – ratarske trradicije te procesa litoralizacije i globalizacije na   skupu Zadar – Dugopoje , održanog od 19-21 listpada uz ostalo je rekao:

„ ...Imajući u vidu nepovoljna demografska stanja  ( visoka prosječna  starost stanovništva , mali udio uzdržavanog stanovništva, mali udio aktivnog i visok udio uzdržavanog stanovništva) i procese u tim naseljima , slabu komunalnu opremljenost (nedostatak ugostiteljskih i trgovačkih sadržaja i objekata) , oskudnu tradiciju u pružanju turističkih i drugih usluga teško je očekivati spontani razvoj agrarnog ili seoskog turizma u kršnoj Zagori...“ Str.633 opširnije na str. 644.“

Umjesto zaključka:

Kao svijedok vremena generacije rođene davnih petesetih godina prošlog stoljeća odlučio sam ukratko, iz perspektive srednjeg radničkog sloja iznijeti   krize koje su nas  pogodile u proteklih sedamdeseak godina življenja.Počevši od ratnihih portanih, elementarnih, gospodarskih ,financijskih kao i onih  nutarjih nevidljivih vrlo stresnih s kojima se trebalo moći nositi. Sve u svemu  za većinu generacije rođene   pedesetih godina prošlog stoljeća bio je daleko teži nego u svijetu bogatog sjevera.I to sve do danas. O tome potvrđuje podatak iznijet u Hrvatskom Saboru  da je Hrvatka po ljestvici zemalja u Europskoj uniji po prihodima i BDP-U  2019 bila na predzadnjem, a sada na zdnjem.

Otvara se pitanje  da li mi bolje umijemo?  

Evo kako izgleda knjižnica i okoliš ispred nje u Kaštel Gomilici nasuprot crkve:

Neprimjereno

Objava: "Naklade Uliks"

Iz recenzije koja je na popisu postova - Vesna  Šiklić Odak: dipl. iur“:

Pisac u knjizi na veoma psihološki i emotivan način upućuje i objašnjava posljedice ranijeg života ljudi u bivšoj SFRJ, te za vrijeme i nakon Domovinskog rata u RH koje je utjecalo na političko i ekonomsko stanje građana u sadašnjoj Republici Hrvatskoj.“

Prof. Ivan Tarle

Josipe, pročitah ovaj Vaš razgovor i spoznah o Vama više nego što sam do sada znao. Samo dvije poruke: toplinu koju osjećam iz Vašeg govora ponijeli ste s jedne tople, u suštini nježne i nadasve pametne zemlje Zagore; zaliha Vaše mudrosti, koju naslućujem, darovat će nam još mnogo knjiga. Da tako bude, želim Vam jedino dobro zdravlje

Počeo sam pisati relativno kasno, tek u svojoj 60. godini života, po odlasku u mirovinu. U šest desetljeća osebujnog iskustva koje sam skupio u dvije države s dva različita sustava, osjetio sam poriv da 2012. godine u jeku svjetske recesije napišem svoju prvu knjigu „Sve naše krize“

"Lockdown" za magistru kroatologije Martinu Brumen. Koristim priliku da joj zahvalim na gospormistvu, stručnim i dobronamjernim savjetima i kritikama .., kako njoj, tako i cijeloj ekipi H.S.K.

U društvu s poznatim hrvatskim kulturnjakom Mladenom Vukovićem, glavnim urednikom još jedne moje knjige "Lockdown". Knjigu sam izdao u sunakladništvu s Maticom hrvatskom - Ogranak Imotski.

Projekt izdavanja knjige financijski je podržao GRAD KAŠTELA. Posebno bi se zahvalio lektorici gđi Ljiljani Skataretiko, mag. edu. Karmen Vuković koja je urednica naslovnice te svima koji su sudjelovali u radu na knjizi

OŠ  Primošten,20.05. 2021.g.

Ravnatelju škole g. Nedjeljku Marinovu mom dragom čovijeku i prijjatelju uručio svoju novu knjigu "Lockdown"