U kratkim kritičkim zapisama  sve naše krize  bila mi namjera da  na temelju sjećanja i osobnih bilješki kronološki i u najkraćim crtama opisati čitatelju život generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća.

Taj je život u bivšoj SFRJ bio popraćen s dosta kriza, koje su se nastavile i u današnjoj, suvremenoj Republici Hrvatskoj. Pokušao sam to sagledati iz perspektive srednjeg radničkog sloja iz vremena Jugoslavije, odnosno socijalističkog društveno-političkog uređenja, kao i iz perspektive današnjeg kapitalističkog društva u samostalnoj Hrvatskoj.

Želim napomenuti da je dio događaja u tekstu vezan za moja sjećanja iz najranijeg djetinjstva, dok sam živio u Dalmatinskoj zagori, pa do moje četrnaeste godine, odnosno završetka osnovne škole. Nimalo lak život u  to doba nikoga nije mazio, ali je čovjek s krša znao naći put za sebe i svoju djecu. Poštenje, kojem su nas učili naši stari, ponijeli smo sa sobom u novi život u gradu gdje smo od većih i jačih morali usvajati neka nova pravila te istodobno zalijevati vlastito korijenje čestim odlascima u rodni zavičaj.Od polovice prošlog stoljeća znanost i tehnologija neprestano su napredovali, što je rezultiralo sve većom ponudom materijalnih dobara. Toj progresivnosti znatno je pridonio radni čovjek u neposrednoj proizvodnji, i to svojim savjesnim radom te urednim podmirivanjem poreznih i drugih obveza prema državi.

Međutim, ako pratimo visinu radničke plaće od prije pedesetak godina pa do današnjih dana, možemo zaključiti da je ona uvijek bila dostatna samo za golo preživljavanje. Ni prije ni danas radničke plaće nisu bili u stanju mnogo toga kupiti što  nudi globalizacijski svijet. O svemu više u knjizii napisanih u sedam poglavlja: Komunistički režim, Privilegirani, Život težaka, Emigracija, Hrvatska 70-ih, 80-te godine u Jugoslaviji, Parlamentarizam, Moderna Hrvatska...

Na kraju treba istaknuti hrvatske javne medije, koji, osobito u posljednje vrijeme, imaju velike zasluge, ali i odgovornost za razvoj demokratskih procesa u Hrvatskoj. Zaslužni su za pravovremenu objavu svih bitnih društveno-političkih zbivanja u zemlji. Istina je da neki naslovi tekstova znaju biti i bombastični. . Mnogo puta mogli smo pročitali gotovo nevjerojatne informacije, posebice o nekim aferama, koje bi se često pokazale istinitima pa su u konačnici imale pozitivan učinak na društvo. S druge strane postoji mišljenje da mediji zaboravljaju hrvatske tradicionalne i kršćanske vrijednosti i sve ono što čini hrvatski identitet. Sigurno je da taj identitet treba nadograđivati, ali isto tako treba i voditi računa o tomu da njegovi korijeni ostaju prepoznatljivi.

"Na tragu svojih književnih junaka s kamena Dalmatinske zagore, Josip Budiša ispisao je novi roman u kojem naslovne uloge preuzima umirovljenički kvartet, naraštajno bliski ljudi od kojih se neki poznaju još od školskih dana u primorskom mjestašcu, a spletom obiteljskih križanja u novonastali četverolist "friških penzionera" uključuju se i predstavnici velegradske srednje klase, što će dodatno učvrstiti kostur ove suvremene hrvatske tranzicijske priče. I doista, čitatelj možda može očekivati pomalo dosadnu priču s uobičajenih svakidašnjih, jednoličnih i prepoznatljivo očekivanih ponavljajućih druženja, dijaloga i ispijanja kavica u uvijek istom kafiću, no iz stranice u stranicu čeka ga sve uzbudljivija priča u kojoj se sučeljuju neočekivani tragovi sudbine četiriju malih ljudi..." - Mladen Vuković u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske Zagreb, 2016.

Upravo čitam e-mail od mog susjeda Nediljka Budiše hrvatskog znanstvenika-prirodoslovaca svjetskoga glasa. Doktorirao je na rendgenskoj strukturnoj analizi proteina pod vodstvom nobelovca Roberta Hubera, na Tehničkom sveučilištu u Münchenu 1997. Ostvario je tipičnu znanstvenu karijeru od post-doktorskih studija do habilitacije i poziva za redovnog profesora na Tehničkom sveučilištu u Berlinu (2008.). Jedan je od utemeljivača - inženjerstva genetičkog koda - što je i njegova životna znanstvena misija. Osim prirodoslovlja pomalo se bavi poviješću, filozofijom, književnošću i religijom kao hobby-aktivnostima.

Lektorica Ljiljana Skataretiko o romanu“ Manje više isti ljudi“:

Lektorirajući knjigu Josipa Budiše, prvo što sam primjetila bilo je: - Pa taj čovjek piše sa strašću! Piše o socijalno angažiranim temama " malomišćanskim" intrigama i karakterima prepoznatljivim u bilo kojoj sredini. Sve se to međusobno prožima, ali ono što sam najviše osjetila je da Budiša - PISATI MORA – Kao što lastavica krene iz Afrike na daleki put nebi li nam nagovjestila proljeće, tako i Budiša nagonski kreće u avanturu zvanu pisanje. Njegov spisateljski put je čist i bijel kao snježni put lavine.
Mislim kad se sa strašću piše - ta strast postaje opipljiva.Budiša je nježna spona naše prošlosti i naše sadašnjosti. Prirodno je u „trećoj, životnoj“ dobi upitati se: jesam li živio ispravno, jesam li bio fer ili sam bio gad, jesam li previše mislio na sebe pritom ne uviđajući da me netko treba...Takvih bi se pitanja moglo postaviti svu silu. Da Budišini likovi nisu upravo ovakvi kakvi jesu – knjiga bi bila lišena svakog „šuga“. Život je jednostavan, život je kompliciran, određuju ga okolnosti, određuje ga svašta, ali svi smo mi više manje isti kad se nađemo u situacijama poput Budišini likova.Od mentaliteta, podneblja i genetike- teško je „uteći“Ostati čovjek lako je – ali put do toga – težak je. „Savršenstvo je dosadno“ – kažu oni iz malo starijeg „ zlatnog“ doba.