Promovirajući ovaj roman poznati splitski publicist i novinar Mladen Vuković napisat će kako Josip Budiša promišlja jedan od temeljnih životnih naputaka slavnoga kineskog filozofa Konfucija („Samo se ljudi najuzvišenijih i najnižih karaktera ne mijenjaju“), propitujući otajne i prekrhke granice koje čovjek na prevelikom skalinu životne pragme mora preći da bi lakše brodio prema svom cilju. Hoćemo li izdati sebe ako imalo odstupimo od svojih unutarnjih zasada duše i srca, ili ćemo ostati budale, ne mijenjajući svoja načela ni za milimetar, ostajući plutati na sprudovima naivnosti snova, sve dalje od onih koji gutaju sve ono čime ih materijalni svijet potrošačkog mentaliteta svakodnevno upija i ubija – pitanja su na koja i Budišini knjiški junaci svako jutro iznova praktično odgovaraju. A pravi pisci spretno ih vazda iznova postavljaju.

Roman “6,9 po Richteru” Mladen Vuković prikazao je kao “novu uzbudljivu životnu priču, pitku storiju koja se čita naiskap, slasnu i strasnu ljubavnu priču jedne žene čiji usud tektonski trese, razdvaja i spaja. Stara priča o zavodljivim sirenama - čijem pjevu nitko ne može odoljeti - ispričana je u romanu Josipa Budiše u zanimljivom domaćem ključu. Neodoljiva morska nimfa u petoj po redu knjizi ovoga pisca srednje generacije (Budiša je rođen u selu Ceri, u Dalmatinskoj zagori 1952.) zove se Tanja, a ne Telksipia, Molpa ili Pizinoja, ali muškog protagonista priče uvlači u vrtlog svojih spletki jednako snažno i misteriozno kao i njezine antičke prethodnice. Ljubavni triler, kao u nekom Chandlerovu noiru, započinje ofenzivom fatalne junakinje na zbunjena tradicionalnog muškarca: “Dogovorili smo se naći u pet, sjednem u auto nešto ranije s namjerom da usput svratim u neku od samoposluga i kupim joj bombonijeru. I dok sam čekao da mi je blagajnica umota, dođe mi poruka... Tanja mi piše: Ponijela sam ključeve od jednog stana gdje možemo provesti večer sami. Ta mi poruka nije baš sjela, pogotovo što je od žene već ozbiljnih godina s kojom se prvi put u poslijepodnevne sate nasamo sastajem. Zatečen takvom porukom mislim se što joj odgovoriti. Najbolje ništa promislim... Nastavim voziti do cvjećarnice, zaustavim se i kupim joj jednu ružu. I prije ulaska u auto opet mi poručuje: Jesi li primio poruku?”. Razvoj i kraj priče, dakako, nema smisla otkrivati. Josip Budiša on promatra društvo oko sebe, sa svim njegovim, ljudima tako svojstvenim, potonućima i posrnućima, pokazujući da su računice koje stoje iza njih na kraju dana uvijek krive i da je jedina vrijednost koja opstaje iza svih iskušenja, uvijek samo jedna - biti Čovjek. On piše iskreno, iz duše, o svom i drugim životima, i upravo je ta iskonska potreba, ta strast da se zabilježi, opiše, zaustavi u vječnosti ono prolazno kako bi se pokazalo ono vječno, nerazrušivo, jedini pravi motiv svakog pisca. U petoj knjizi Josipa Budiše vrlo intrigantnog naslova: 6,9 po Richteru primjećujem odmak od Budiše – tradicionalista. U ovoj knjizi on vrlo liberalno piše o ljubavno seksualnim intrigama, prepunim zapleta i ludih raspleta. Ova je knjiga modernija od prethodnih, u njoj je glavni lik žena. U jednom trenutku je žena –zmaj, već u idućem – krotka maza. Kao i u prethodnim knjigama, likovi su u korelaciji, intenzivno se druže, životi im se isprepliću, radnja je napeta, odvija se brzo. Ali, kako autor ne može izgubiti svoje temeljne principe jer su mu u korijenima, dobri poznavatelji njegove proze lako će iščitati skrivene poruke, Budišin tradicionalizam, da moramo biti i konformisti i, manje – više, isti ljudi, da je ljubav pokretač svega, da je teško živjeti bez posla, samim tim i bez novca. Ali da na kraju – i s novcem i bez njega – ostanemo ljudi. Čovjek je kod Budiše uvijek u prvom planu, navela je Ljiljana. – piše Boris Rašeta za 24 sata